Rađanje i život jednog predmeta željaAutor: Omar Calabrese
Docent semiologije i teorije komunikacije na Sveučilištu u Sieni Baš krasno ime Vespa! Kako je nastalo, ne zna se točno. Priča se da je u fazi projektiranja ono što je postalo najslavnijim skuterom svih vremena dobilo ime Paperino (guskica). Legenda nastala u krugu tvrtke, međutim, kaže drugačije. kada je Enrico Piaggio ugledao gotovi model koji mu je Corradino D'Ascanio pokazao nakon što je po njegovoj želji izvršio neke preinake , uzviknuo je: «Lijepo, sliči na osu!» (talijanski vespa). I ostalo je ime Vespa. Istina je da nikada neko ime nije tako savršeno odgovaralo nekoj stvari. Osa je u biti jedan simpatični insekt: individualist, samostalan, ljubitelj prirode, iako opasan i neproduktivan (budući da ne proizvodi med). Kreće se brzo, bez zastoja, ima je posvuda, gotovo je idealna personifikacija značenja riječi skuter (dolazi od scoot, juriti amo-tamo). Sretna sudbina ovog imena je ipak neobična. Prvobitno opća imenica, postaje ime jednog vozila, ali se kasnije ponovno koristi kao opća imenica (kaže se Vespa s određenim, ali i neodređenim članom), a ponekad se čak koristi kao generički izraz za vozila koja ne proizvodi Piaggio. Čini mi se da je kroz povijest sličnu sudbinu imao samo «aspirin». Kao svako sretno ime, Vespa je dobila i obitelj. Po istoj liniji redom su prozvana još tri proizvoda Piaggio: Ape (pčela), Moscone (muha zunzara) i Grillo (zrikavac). Sve sami insekti, da bi što vjernije prenijeli ideju jednog malog motora (i njegovog zujanja). Istim redom međutim uslijedio je i određeni neuspjeh; manji s plasmanom Ape, radnog vozila, koje pod tim imenom nije moglo u anglofonske zemlje (ape na engleskom znači majmun), pa je čak preimenovano u Vespacar ili Bromponie u Južnoj Africi; još slabije je prošao Moscone, «Morska Vespa», a gotovo nepoznati Grillo izgubio se u prošlosti. Ali takva je sudbina remekdjela: ostaje jedinstveno usprkos svim imitacijama. Snaga tog imena kasnije se prenosi u sve sfere komunikacije vezano za naš skuter. Još živi u sjećanju slogan iz pedesetih: «Vespizzatevi!» (povespite se) jer predstavlja lingvističku novost (nešto kao «Votate socialista» ili «Camminate Pirelli») u momentu kada od vlastitog imena nastaje glagol. Isto tako i poznati slogan «Chi Vespa mangia le mele» (tko vozi Vespu jede jabuke) s kraja šezdesetih predstavlja primjer transformacije talijanskog jezika. U ovom slučaju čak i s estetskom funkcijom, budući da stvara iznenađujuću dvoznačnost između hipotetičkog izraza «vespare» (vespati) i ispuštanja glagola «avere» (imati) (tko ima Vespu …). Sedamdesetih godina Vespa čak uspijeva preimenovati i vlastite «neprijatelje»: tako nastaje «sardomobili» - drski novoskovani izraz koji kombinira sardine i automobile da bi jednom riječju izrazio fatalno stanje urbanog prometa. Vespa čini sastavni dio talijanske povijesti u svim njenim aspektima. Rođena 1946., odmah postaje najbolji mogući primjer strateške obnove zemlje. Enrico Piaggio je vlasnik tvrtke razorene u ratu, ali ionako neprikladne za novonastalo vrijeme mira. U ratno doba konstruira helikoptere, avione, industrijska vozila za vojsku, pa čak proizvodi i oružje. Još prije toga gradi vlakove, tramvaje, brodove. Perspektiva tvrtke u zemlji nepostojeće privrede ravna je nuli. Vespa je njegov istinski veliki pronalazak. Ona je vozilo za gradski prijevoz ili čak za kraća putovanja; ona je individualno i skromno rješenje problema mobilnosti koji nije moguće riješiti samo zajedničkim sredstvima prijevoza; ona je minijatura motoriziranog vlasništva koje se drugdje realizira kupnjom malog automobila. Sve u svemu, predstavlja ono što bi mogli nazvati «fordizacijom na talijanski način». Zbog svega toga nije čudo da Vespa postaje mit: radnički mit, ali i mit povratka u život, obiteljski mit, a za mlade parove, mit o slobodi, ali u okruženju radišnog i optimističnog društva. Mit se prenosi i u sljedeće epohe kao mit o privrednom uzletu ili mit o generacijskom preporodu šezdesetih godina. Čini se u stvari da je sve zapisano u karakteristikama samog proizvoda. Privredni uzlet svjedoči umnožavanju modela u desecima verzija, počevši od one klasične, pa sve do luksuznih primjeraka. Rasprostranjenost automobila, prisutna tih godina zahvaljujući trendu šezdesetih i pedesetih, promovira ideju skutera kao spas od prometnog kolapsa. Proizvodnja najmanje zapremine, Vespe 50, popraćena je izglasavanjem zakona koji dozvoljava vožnju bez tablice i bez vozačke dozvole: pravo otkriće za svijet mladih. Prve naznake o zagađenju okoliša i ideološke kampanje koje su uslijedile, dovode do toga da se na Vespu gleda kao na protuotrov. I tako počinje priča: «Vespizzatevi», «Con Vespa si puó», «Chi Vespa mangia le mele», «Contro le sardomobili, giovane chi Vespa» («Povespite se», «S Vespom se može», «Tko vozi Vespu jede jabuke», «Protiv sardomobila, mlad je onaj tko vozi Vespu») itd., itd. cijeli niz poruka koje često, kada ih danas čitamo, i nisu tako banalne reklamne kampanje, već gotovo nagovještaji zajedničke «političke» svijesti ili svjedočanstva socijalne osjetljivosti neuobičajene u povijesti razvoja talijanske industrije. Vespa živi u mašti mnogih generacija Talijana (Europljana, Amerikanaca, Akrikanaca, Azijaca…), ali ne samo zato jer se radi o mitskom proizvodu. Vespa je također i jedna od onih stvari koje postojano čine dio pejzaža i našeg svakodnevnog života. Takvih stvari nema mnogo: Coca Cola, Swatch, Polaroid, walkman, tenisice, možda poneki automobil koji je slučajno (tj. bez plaćene reklame) postao protagonist umjetnosti ili književnosti. Nalazimo je na sceni nekoliko desetaka filmova (njih čak 83!), od kojih su najpoznatiji Praznik u Rimu, Slatki život, Dragi dnevniče, da dalje ne nabrajamo. Ili je pak glavno lice u pripovjetkama slavnih osoba kao što su Folco Quilici, Gino i Michele, Vitaliano Brancati i drugi. Vidimo je na slici Renata Guttusa, ukrašenu crtežima samog Salvadora Dalía. Vidimo je na fotografiji odmah do Pape, perzijskog šaha, potpredsjednika Indije i Brazila. Voze je Gary Cooper, Gregory Peck, Ursula Andress, Audry Hepburn. Jakovitti joj posvećuje neke stripove. Nalazi svoje mjesto i u lakim notama, osobito u inozemstvu. Ima čak i svoju vlastitu pjesmicu, naravno tango: La Vespa y la Guapa. Bitno je međutim da je Vespa ovjekovječena na milijunima obiteljskih fotografija, kao predmet – svjedok privatnih uspomena i subjektivnih doživljaja. Svojim okupljanjima, svojim tiskovinama i svojom mrežom korespondencije o njoj svjedoče tisuće Vespa klubova koji se od četrdesetih godina osnivaju diljem svijeta. Nalazimo ih još i danas, ali u suvremenijem obliku: surfajući po internetu možda naiđete na stranicu koju je kreirala grupa amerikanaca još uvijek povezana zajedničkom strašću prema našem super talijanskom skuteru. Estetski aspekt prisustva Vespe u zapadnim zemljama novog doba uvijek nailazi na odaziv u komunikaciji koja slijedi. U raznim periodima Vespine kampanje su bile u stanju pretvoriti se u «masovne avangardne pokrete». Dovoljno je sjetiti se grafika iz Longanesijevog perioda; linearnih, tanašnih i duhovitih, u svijetu koji u propagandi nije očekivao posebno poetske istupe. Ili snažnog i iskričavog crteža Savignaca, koji na neki način predstavlja preteču pop arta. I na kraju, tradicionalne kampanje «Tko vozi Vespu jede jabuke» koja u sferi grafike u Italiju uvodi potpuno kompjuterizirani pop art i već najavljuje transformaciju prema stilovima «hippie» i «new dada». Dobra, stara Vespa, uvijek tako aktualna! Vespa je vjerojatno besmrtna, jedan od onih predmeta koji ujedinjuju generacije i društvene slojeve, spolove, ukuse i trendove. Brzi pregled tema koje su pratile komunikaciju Vespe omogućava nam da sagledamo sveukupni razvoj talijanskih običaja (i možda zapadnih). Na prvom mjestu je klasna emancipacija siromašnijeg sloja ljudi tijekom obnove. Slijedi rađanje mlade generacije kao zasebnog entiteta, sa vlastitim dostojanstvom, vlastitim željama i konačno vlastitom sudbinom. Zatim žene: preobražene u samostalne jedinke, a ne samo pratiteljice ili suputnice vozača. Zaštita čovjekovog okoliša poprimila je u komunikaciji Vespe notu plemenitosti i znatnu snagu još u vrijeme kada ekologija nije bila tema dana niti su o njoj razglabali političari ili se za nju zalagali razni progresivni pokreti. Sve to Vespa je bila u stanju napraviti upravo stoga što je jedna od onih stvari koje mogu identificirati zemlju, u ovom slučaju Italiju, koja baš i nema nekih «posebnih obilježja» u svojoj osobnoj iskaznici modernog doba: pizza, pasta, caffé, O sole mio, Venezia, Palio di Siena, panetone, moda, Borsalino. Dok ova obilježja stvaraju predodžbu o nekoj prošloj kulturnoj tradiciji, Vespa je istovremeno i pojam za inovativno i suvremeno. To je taj duh sentimentalnosti, originalnosti i umjerene promjene kojim odiše ovo vozilo – u osnovi vrlo «progresivno». Vespa je privlačna u svakom pogledu, iako je projektirana za one ne tako bogate. Zabavna je, ali ne zaboravlja svoju primarnu utilitarnu funkciju. Inženjer Corradino D'Ascanio, demokrat rodom iz pokrajine Marche, koji je izumio Vespu služeći se dijelovima motora i aviona, sigurno bi bio sretan s njenim šezdesetogodišnjim vijekom tijekom kojega se nije promijenilo ništa u lakoći i obliku konstrukcije njegovog velikog malog vozila. |
|
|